Koliki je prag sjećanja
gdje se odmaraju duše
koliko može srce ,bola podnijeti
a da se u njemu, iluzije ne sruše
I zašto smo sami u snu
dok nam uspomena, korake veže
otvaramo li ikad oči
zaplićući se u anđeoske vriježe
Koliko je noći ,na pragu sjećanja
ili nekih besciljnih dana
kada u magli, drhte lica draga
gdje grle se sjene kraj puta
vjetar gdje stihove, u prolaznost veže
i gdje umire trava neka žuta