Zašto smo uvijek ko u nekom snu,
razdvojeni iluzijama i obmanama oko nas,
kad Ti si uvijek u nama ,uvijek tu
i ćutimo u sebi Tvoje ljubavi glas.
Koračamo tako kroz život sneni,
iz dubine srca jedna nas ljubav zove.
Teturamo od slike do slike opijeni,
iluzije oko nas poput oblaka plove.
Nađemo se često na izgubljenoj cesti,
gdje anđeli Tvoji darove nam steru
S.a nadom da ćemo Tebe sresti,
i pronaći nanovo svoj mir i vjeru.
Zašto nas taj san o životu vara,
kad još zatvorene su oči naše,
i ko to nam iluzije stvara,
dok iz vječnosti,Tvoja nam ruka maše.
bglavac
irida
edin.kecanovic
