Ko sjene na suncu,što nestaju

Ko noćne more što jutrom prestaju

Ko iluzije ,koje vode nas kroz san

i  izblijede čim stigne novi dan

Ko opsjene i laži koje kratko traju,

iako nam utjehu na trenutak daju

Ko vjetar što huči,misliš da mu nema kraja,

a onda stane,i duga zablješti od sjaja

Ko kiše što danima padaju

Ko nade koje se zadnje predaju

 

 

Tako mi kroz život svoj kročimo

i misli svoje uzaludno točimo

Tako i mi kao sjenke u nekoj priči,

bojimo se na kraj svog puta stići

 Svemu se oko sebe divimo,

ne znajući da, u snu jednom živimo

I da će jednom sve oko nas stati

Da li ćemo tad ruku, svome Ja dati?

Ili ćemo se stalno vrtjeti u  krugu,

tražeći sreću,nailaziti na tugu

I kroz prste prolaznosti,poput pijeska iscuriti,

umjesto da stanemo..uvijek nekuda žuriti

Dok nas besmrtnost podrugljivo gleda..

a anđeo svjetlosti čeka, da mač nam svoj preda..