Kadkad se upitam,sa strahom u sebi.
Ko sam,šta sam,jel mi duša u pogrešnom tijelu?
Tada,iz straha,se okrenem tebi.
Zagrlim te,stegnem jako,
i predam ti sebe cijelu.
Često tako sumnjam u sebe.
U svoja čula,potrebe i osjećaje.
Al onda krišom,ispod oka,
pogledam tebe.
I poželim da ovo naše zauvijek traje.
Ponekad,dok u ogledalu gledam svoje lice,
oči mi se ove čine tako strane.
Pa sve mjerim,dodajem i sakupljam sitnice,
sve ono što bi moglo zalječiti nepresušne rane.
Dodju tako dani da poželim ici
u šume,pustinje i beskrajna polja.
Poželim,al nemogu od tebe otići.
Samo Boga molim da postanem snažnija
i za trunku bolja.
bglavac
edin.kecanovic
