Uzela sam jedan mali ključ iz ladice noćnog ormarića. Kad sam otvorila dlan, vidjeh predmet – malen, kubističkog izgleda, bez reljefnog otiska. Otisak na dlanu razbio je čaroliju trenutka. Vidjeh sebe, sa voljom da ti predam ovaj ključ iz ladice noćnog ormarića. A što da radim? Zauzela sam se za hladna jutra, tamnoplavo nebo i Mjesec na horizontu što dalje od mene. Čuje li me ona zvijezda? Naravno, jer bez dodira je dodirujem, bez pogleda je vidim, bez daha je dišem, uzburkane duše i uznemirena sjećanjima. Sve ima daleki okus prošlosti, te mrtve tvari mog života. Jasno vidim jasnu sliku, ali kad zatvorim dlan, ne osjećam onaj mali predmet iz ladice noćnog ormarića. Taj ključ života ostavlja isprekidane linije na mom dlanu i pokazuje mi ostatak puta kojeg prolazim. Života knjiga više mi nije bijela sva i zlatan rub mladosti više je ne kruni, ali jednog dana – kad se knjiga napuni – za naslov, hoće li me biti strah?