Kiša pada,

Rominja, ona tužna, jesenja

Kao da nikada neće stati,

Kao da ce se uvući u vene

Umjesto krvi

Kao da će uvući u pore

Umjesto rose.

 

Donijela je sa sobom sjećanje..

Davno potisnuto, namjerno zaboravljeno

Donijela sjetu i tugu,

Donijela bol, već preboljen...

 

Na snove o suncu,

Na obećanje da bit ćemo skupa

Da dijelit ćemo skupa

Da nikada jedno od drugoga nećemo otići

 

I bila je kiša

Ovakva, ista

Jesenja, tužna,

Ona koja se uvlači u pore

Koja ostaje da ne izbriše....

Kada su snovi otkapali,

Kada su nade pokisle.

 

A kada prestane padati,

Kada se sunce ponovo pojavi

Ipak, ostat će

Po koja njena kap

Da ne zaboravim potpuno,

Da pamtim

Da volim to što mogu

da se sjećam.......