Zemljom širi se tmina,
život kao ogromna praznina
vuče se i prolazi.
Šetamo zaklonjeni kišom,
razmišljajući o nekim danima
kad smo se voljeli krišom,
ljubav i sebe smo krili
i beskrajno sretni bili.
Ovu noć sjećanja beskonačnu i dugu,
zaboravljam kao nekad tugu,
a taj dan tih i kišovit,
tako ranjen i plahovit
ostat će u sjećanju
i onom čudnom nadanju.
Ti i ja šetamo zaklonjeni krišom,
kao onda kad smo se voljeli krišom,
kao u vrevi sjećanja
kad su sveta bila naša obećanja.