Prođe tako neko vrijeme,
da nema spomena na tebe
kada usne moje nijeme
gore od pomisli teške,
da moje djelo čisto ni bijaše
u trudu epoha
u povijesnici krvavoj
od ljudskih muka.

Što je sreća čovječja,
ljubav među nama,
grijeh pod Božjim krovom,
ta nije, valjda, da je sreća
umiranje u trajanju bezvremenom,
pogača bez soli i strasti
zločin sa jednom sudbom,
strah od čovječje propasti.

Prođe tako neko vrijeme,
da nema spomena na tebe
i javi mi se onda sjećanje na grijehe,
na naše suze i na naš smijeh,
sjećanje je onda kao kazna,
lanci kojima je okovana moja mašta
u tišini svetoj, ja posve sam
tvoje čelo poljupcima cjelivam,
luče moje, u noći hladnoj tiho zazivam.

http://prokleta-od-daljina.blog.hr/2015/05/1631945799/kaznjen-na-sjecanja.html