Koliko dugo će moje tragove

 prekrivati tvoj pijesak zaborava?

 Ja nisam ja...

Ja sam sve, samo ne tvoja viđena slika

stvorenog trenutnog postojanja..

I znam...Opet ćeš zatvoriti oči

i zatvoriti srce, okrenuti se vratima iza kojih stojim

poželjeti ih otvoriti, ali...povući ruku, i vratiti se u ovo nebo koje nas kvadratnom ograničenošću vuče da ga živimo...

Ova pjesma, pijesak, koraci...vraća me na početak mog postojanja, ovdje, u dimenziji koju smo zajedno jednom davno svi odabirali.. Ti  si već bila utjelovljena, kada dođoh, plave puti, u srebrnom odijelu, na topli pijesak koji je kao zlato svjetlucao na žarkom podnevnom suncu.Ti bijaše u grimizu, pod velom skrivena, u šatoru, gdje dođoh, vođena zovom tvoje duše...

Sve je iza zatvorenih vrata sjećanja, iza kojih stojim, i čekam da ih otvoriš..Ja to ne mogu učiniti...jer sa moje strane ne postoji ulaz...

I znam da ćeš ostati nijema, zaobići ovu pjesmu, sakriti se iza drugih lica i pjesama..Sad ništa nije više važno...Ja znam da si tu...I znam da ćeš vječno biti tu, jer...Početak prapočetka nije nikad prestao..Ljubim te...