Pljok, pljok, prozirno-bijele kapljice čiste izvorske vode, preko zelenog lista, o tanku mrežastu opnu paukove mreže, na površini mirnog planinskoj jezerca se razbijaju.

Hu, hu, pa opet hu, u tami, obasjana samo sivom mjesečinom, dva velika oka bljeskaju, prateći joj svaki nečujni korak, kroz rosnu travu.

Pljok, pljok, kapljice sa toplog jezika mlade srebrne vučice, o razigranu površinu vode oprezno kaplju.

Sve glasnije hu, hu, bijela sova huče, šireći naglo svoja krila, da vučicu na opasnost, od zlog čovječjeg koraka upozori.

Srebrna dlaka, na ono malo toploga vjetra zavijori, dok smrtno tihim korakom, ispod mjesečine u tamu pobježe.

Samo jednom prema sovi što ju spasi okrene glavu, ponizno se zahvali, i samo pkljok, pljok, zvuk kapljica koje se o vodu razbijaju, šumom odzvanja.