KAPETAN MJESEČINE

 

Kad sjenovitu stazu

obasja mjesec

ponadah se,

da ću konačno vidjet starca zvanog:

Kapetan mjesečine.

Koliko znam,nema drugog imena,

Brata nema,

Sestre nema,

Prijatelja nema,

Nikad nije imao obitelj.

I konačno,

vidjeh kako se Kapetan mjesečine

nekako probija

na svom raskršću.

Gdje stade njegova noga

tu mjesečeva svijetla niču,

kao da je on neki vjekovni napaljivač

Mjesečevih svjetala,

i kao da je to tlo,

po kojem hoda,

Posvećeno tlo.

Iza njega vire snene sjene,

kao ljepotice začarane

u san vječni.

Kapetan mjesečine stade pjevušiti

snenim sjenama,

kao da se može nečim nabaciti

na časne družice

svoje visoke starosti.

Snene sjene,

koje su prespavale svoje vrijeme

igrajući se čudnih igara

za mnogih zvjezdanih noći,

sad okružuju

Kapetana mjesečine,

baš kao da je on neki vitez

koji će ih jednog dana probuditi,

A mjesec,

koji je tisuće mirnih godina

proveo sam na nebu

gledajući dolje u ljudima,

kao u ogledalu,

svako razdoblje vlastitog razvoja

i promjene,

odgrnu svoj tirkizni šal,

i ovije njime starca

i snene sjene,

Da se održi vječni poredak

svega svjetla na svijetu.

 

© Walter William Safar