Čuo sam osmjeh vjetra u zvuku latice koja se odvaja od cvijeta dok odlazi posljednja tuga za jedinom ružom koju imam. Vidio sam osmijeh koji oslobađa i vodi u dubinu razloga u kojem sjaji vječno sunce, to svjetlo koje sa kuta usana budi borom srce.

Novi razlog daje životu novu priliku.

Struje me odvode do obale sa koje se čuje osmjeh vjetra, a snaga novog života ostavlja sve dok latica zaborava pluta morem noseći sa sobom kap jutarnje rose.

Svjetlo mi daje život u ruke, pogledom obuhvaćam moje budno nebo. Jutro je. Vjetar je odnio posljednja zrnca pijeska i ostavio samo mene. Napokon osvojena ljepota.

Obuhvaćam te mislima želeći te uvijek kraj sebe. Želja koja oduzima svaki osjećaj postojanju. Traženje u  htijenju da si uvijek tu, zvanje zbog jeke tvog glasa,  zaborav zbog novih susreta.

I jedna suza na tvom licu samo za mene.