Negdje duboko u nama crv nas sumnje izjeda
Misao ona što stalno nas prati:
Koliko smo toga propustili možda
U jednom danu.. u jednom satu...
Dok mnoge nas staze vode do cilja
Malo vremena ostavljamo za se
U stalnoj borbi za ono sutra
Na počinak idemo života žedni i gladni...
Godišnja doba s danima jure
Ne vidjesmo cvijet u njegovom cvatu
I prije nego osjetimo sunce
Pod nogama našim već šušti otpalo lišće sa grane...
I već je zima na pragu , a noći beskrajno duge i hladne
Uz titravu svijeću u kutu sobe
Odjednom shvatismo istinu, gorku i bolnu
Prošlo je vrijeme naše u vječitoj žurbi, kao u trenu...
irida
bglavac
