Kao Jedno …
Davnih dana bijaše to stanje
Duša čuvala je što je srcu vrijedno
A u srcu gradilo se zdanje ...
Od Svjetlosti ...

Sunašaca...

Svih nebeskih tijela ...
Budućnost ljubila je prošlost
Sadašnjost zrcalila se cijela.
I sve je teklo sporijim tokom
A brzina bljeskala se sretno
Šaputalo je more pjenušavo
I sjetno
Znajući da prolazi to Vrijeme
I da Staro Doba susrelo je Novo ...
Duša djeliti se stala ...
Pitajući ; Što je Ovo? Što je Ovo?
A odgovor sakriven je bio
Negdje duboko gdje ne vide oči
Kao sidro bačeno u more
Čekalo je ... i još čeka ...
Nekoga, tko po njega će doći.
Kad Duša sjedini se
I postane

Kao Jedno
U Tišini šapat zbori ;
Ovdje leži Nešto Vrijedno!
Blago koje Svjetlost traži
Biseri ga kriju od mržnje, prevara i laži.
Čeka strpljivo, već ne vidi se od Tame
Samo sedefasta zrnca ka Svjetlosti ga mame,
Pletu nisku od vjekova i eona
Dodir njihov odjekuje kao podvodna zvona;
Kao Jedno ... Kao Jedno ...
Pjevajući pletu niti
U zagrljaju ljubavnome
Desit će se,

Što se Jednom mora zbiti ...