Kao kaktus u pustinji – puna života iznutra, puna bodlji izvana – stojim na suncu ove pustinje života i zaustavljam globus na trenutak – ali neće stati. I dalje se beskrajno vrti sam oko sebi, a i ja bih se zavrtila da nemam te bodlje što prkose i suncu i kiši. Na koji put ishoda okrenuti život iznutra prema van, a bodlje bezbolno otkinuti? 'Nema ništa bez boli srca' pjeva neki glas s radija, a misli pamte svaku riječ, svaki pogled, svaki udisaj tvog bića. Iz dnevne sobe se izvukla noć dočekujući jutro mirisom tople kave, nasmiješena i spremna ponovo doći. Zašto neke duše odu i ne vrate se nikad? Zašto ih ne privuče miris opojnog vina, pogled lijepih očiju, zov nemirne duše? Neke duše ne odgovaraju na pozive drugih duša ... ne čuju. Ponašaju se kao kaktusi u pustinji, a mrkim pogledom pregledavaju sve koji imaju isto takve bodlje. Bliska mi je svjetlost ovog jutra iznad mog bezdana što mi svakog dana uzvraća pogled. Ne bojim se više tog pogleda, prihvaćam ga sa znakovitom pažnjom, jer svaki put daje svoj žig novom danu, a suze koje se gomilaju iza trepavica pretvara u osmijeh na licu. Nabacila sam šesnaesti osmijeh ovog 18. srpnja i nadam se da ću ga moći zadržati nezaleđenog, već opuštenog ... bez odraza ranjene duše tamnih dubina.