Mrzim ovu prazninu vlastitog života,

Mrzim što mrzim sebe.

Mrzim ono što je skriveno u tebi,

Ono što kriješ od svojih misli,

Ono čega se bojiš i strepiš.

Strepiš da bi izgubljeno u ženi

Koja je svoja smrt i život svog leša

Moglo izbrazdati još dublje

Tvoje izranjene misli.

Bojiš se one šutnje koja zapomaže,

Jer mora pronaći sebe,

Svoje porijeklo,

Svoj nemir skriven u tebi.

I prepoznaješ glasove

Zarobljene u sebi

I kriješ ih kao prolaznici svoje srce.

I mrziš, mrziš svoj strah,

Mrziš ono zaboravljeno upozorenje

Koje se hrani tobom

Dok toneš u nepovrat.

Bojiš se što mrziš dijete koje je u tebi,

Dijete koje je sakrilo svoje lice

Maskom žene koja nikad nije odrasla  u svojoj strepnji.

I boli te, o kako te silno boli

I proždire ta prokleta praznina koja vrišti tišinom u tebi.

O kako li je mrziš, silno mrziš,

Mrziš.

I bojiš se, bojiš svog ponovnog rođenja

S prazninom koja je u tebi.