Kako će to biti,dušo duše moje,

 ako san sklopi vjeđe moje

 prije nego te do kraja prekrijem

puninom ljubavi moje

  čudesne,tebi još uvijek

neshvatljive

jer ja volim

previše duboko

za tvoj tako jasno spoznat

i prepoznat svijet...

ja prerano dođoh

ali ne izdržah

a da te ne vidim bar još

jednom

dok Svijet ne promijeni

boju

i odoru Ljubavi...

Prvo ću ti tiho,

dok spavaš, prići,

i pretvoriti te u san,

u vilu, poput mene,

zaljuljati te na ljuljašci Mjeseca

i povesti te stazama mojih nadanja...

Ljepoto moja...

Tada ću te odvesti do moje prve domovine

gdje sam ti strpljivo tkala najljepša krila

čekajući da te vidim

i dotaknem...

Znaš...krila sam cijelu vječnost čuvala

za tebe,duboko vjerujući

da ćemo jednom zajedno poletjeti,

do one zemlje,

gdje će svi biti jednako sretni,

gdje neće biti pitanja

kako i zašto,

koliko treba voljeti...

Tamo negdje,

predivan dvorac je samo za tebe

sagrađen

i znam

da ćeš se nasmiješiti

kad te stavim na tron

od alabastera,prošaran zlatom

i tirkizom...

Svi moji anđeli, svi prijatelji iz dimenzija

nepoznatih, svi su sakupljali drago kamenje,

zlato, da bi te dostojno dočekali...

A znam, da ćeš reći

da ti sve to nije važno,

nego čisto srce

i iskrena ljubav.. 

Pravim snovolovku,najdraže moje,

onu vilinsku,

koju ću ti, nevidljivu

pored kreveta ostaviti,

da ti samo najljepši snovi

dodiruju dušu...

 Nježno, sasvim nježno ću ti skinuti najljepšu zvijezdu, i ostaviti da ti sja,kad ja napustim ovu čudnovatu sobu za čekanje, u kojoj zastadoh još malo, prije nego se otisnem dalje,daleko od svih proživljenih sjećanja..

Ljubim te...Jedino tako mogu postojati ovdje,

a nastaviti živjeti dalje, negdje tamo,

gdje znam, da ćeš biti i ti, kad i tvoje vjeđe

san zarobi...