U snijegu su mi ostali zameteni tragovi, prekrilo ih je proljeće novog doba. Nisam spalila sve mostove iza sebe, a kroz šumu emocija što rastu oko mog doma lijepo se vidi bršljan tvojih ruku kako se obavija oko mene i odvodi me u davno zaboravljene svjetove. Nakon divnih trenutaka u tami, zelene zavjese su lelujale od laganog noćnog lahora, dok su se usne zaklinjale na oltaru tvog pogleda, da samo za tebe znaju. Neki leptir će obletjeti ovaj globus i uginuti. Kao da vidim taj let izdaleka, pratim ga i pružam mu ruku da prijeđe taj most što stoji između mene i neba. Kasno ili rano saznajemo za darove što su nam bili pred vratima, a nitko ih nije uzeo. Zašto leptir nije uzeo ponuđene darove? Nije ih prepoznao kao svoje. Dok se nebo naginje pokazujući naklonost i ovog popodneva, u nekom čudnom stanju moje misli dotiču tebe i pitam se, kako bi bilo da te nisam srela?