Čvrsto sam odlučila

kad umrem,postat ću stablo

i svojim granama dosezati nebo

urasla debelim korjenjem,duboko u zemlju

lastavice će sviti gnijezdo u mojoj krošnji

zajedno ćemo se radovati ptićima u rano proljeće

vjetar će biti moj prijatelj u igri

zavijajući i njišeći mi grane amo-tamo

za vedrih noći,prepunih mjesečine

šaptati će podamnom tajne ljubavnici

jedino ću ih ja čuti

ispraćati ću guste,tmaste oblake

danima,strpljivo čekati kišu,na uzvisini,

na rubu šume

i dozvoliti malom dječaku

da ureže nožem u moju koru

dva spojena srca

promatrati ću ples vila ,na čistini,

u vedre,ljetne večeri

a najesen,lišće darovati zemlji

kako bih mogla prepoznati

korak lovca

i opomenuti srnu

da se navrijeme sakrije u mojoj šumi

moje će se grane širiti

jedino će mi kora ogrubjeti,ostariti

tako ću najbolje svjedočiti

o životu,njegovim oblicima

što se pretaču,iz jednog u drugi

ne prestajući Boga slaviti.