Kada poželiš priče,
zarobljene tišinom,
dođi na moje rame,
jedino moje,
i poslušaj šapat moga srca
vođen titrajima duše...
Skutri se u toplinu moga bića
kad te dotaknu
čudnovato hladni vjetrovi
besmislenog kidanja
jedinih cvjetova samilosti
koji izumiru
jer vrtlar je odavno
napustio cvjetnu aleju...
Dođi,
jedino moje,
pričat ću ti,
dok ne budem sigurna
da si sretna,
pričat ću ti,
kako ljubav ipak pronađe put,
iako stavljena pred zid plača...
Pričat ću ti,
kako još postoji jednostavnost i radost
usred umjetno nametnutog roga obilja
iz kojeg tek pijesak umjesto zlata curi
dok je pravo blago skriveno
u moru dubokom
ispod površine svega poznatog
blago,
koje se zove radost što jesam
i što postojim
koliko god se nekom bezvrijedno
činilo takvo postojanje...
Dođi...
pričat ću ti o sretnoj djeci
koja ne sanjaju o savršenim igračakama,
o djeci, koja se još raduju
drvenim konjićima, koji se ne mogu ljuljati
i drvenim kolicima
u kojima se neće voziti..
Njihova sreća je zajednička igra
i dijeljenje poklonjenog dara sa drugima
makar se to nekome činilo kao tek beskorisna stvar
čak ni za pogled
a kamoli za doticaj...
Dođi, dušo duše moje...
Ja toliko priča znam, ali ih nitko ne može čuti
osim tebe...
Jer,
samo tvoje srce
kuca kao moje...
Naše nježno stablo sjećanja
koje smo posadili
na raskrsnici naših puteva
sada je pobijedilo
golemi vlak prolaznosti,
i čeka
da ispod njega opet sjednemo
kada se sastanemo..
Ono se ne bori svojom snagom,
tek nježnošću i vjernošću
koja je ljudima
ponekad strana...
Dođi,
skutri se na mom ramenu,
jer tišina, prepuna riječi
čeka tvoj osmjeh...