Kada ne mogu da te vidim,
kada ne mogu da te dotaknem,
rukama grlim prazninu....
U praznini svojoj tražim puninu od tebe,
po kutovima sjećanja, u tragovima osmijeha...
Čekam. Da dahom udahneš mi život.
Da rukama vratiš me domu,
da pjesmom otvoriš vrata.
Čekam. Da otvorenim vratima najaviš dolazak svoj
u prazninu mene, puninom svojom.
I znam: preživjet ću svaki život,
odbolovat ću svaku bol,
dočekat ću svaki grijeh....
A na kraju puta, gdje se praznina puni puninom,
povest ćeš me preko posrnuća moga,
i neće biti važno šta je prazno, a šta je puno
jer od punine tvoje, ispuniće se cijela praznina moja......
bglavac
irida
edin.kecanovic
