Svi se to pitaju..

Kada nas najviše ima?

Neki kažu, u trenutku opraštanja sa svijetom, jer tada je srce otvoreno, kao da smo stali pred razdvojenim nepreglednim teškim oblacima, i zadivljeni pogledali ljepotu zvijezda u tamnom beskraju svemira..

Tamo ćemo vidjeti i našu zvijezdu padalicu, koja je čekala krajnji trenutak iskrenosti, i tek tada se odlučila pretvoriti u ispunjenu želju..

Kada nas još najviše ima?

Kada  dijete u nama djeci svoje djece, poželi samo jedno: ostaviti dar bezazlenosti, i vjeru u mogućnost vlastitoga leta..

Ništa nije nemoguće ako dotičemo čarolijom vjere u sebe, svaku prepreku koja nam želi zaustaviti let.

Kada  shvatimo da smo u isto vrijeme i prašina, i oko koje vidi tu prašinu, shvatit ćemo, da trebamo pustiti sunce u taj sivi oblak..Tada ćemo kroz prašinu vidjeti milijune galaksija i zvijezda koje se rađaju.. I sjetit ćemo se, koliko smo beskrajni, iako na pogled tako sićušni i neznatni..

Kad nas najviše ima?

Kada se oslobodimo zidova i okvira, crkava, džamija i sinagoga, kada shvatimo da  nam sve to neće biti potrebno, u trenutku sveoprosta sa svime postojećim..

Ljubav neće pitati za slike, ikone, slova i zakone..

Tek će pitati, koliko smo voljeli druge..

A mi ćemo, potaknuti šapatom anđela, samo izgovoriti jedno:

"Kao samoga sebe"..

I tada će se svemir ponovo pokrenuti..

U trenutku, kad smo sebe zaboravili, on je zašutio..

U trenutku, kad smo sebe zavoljeli,

on se ponovo u nama rodio..