Kada me pronađeš,

kada me otkriješ, ljubavi moja,

iza purpurnih vrata

na pješčanom žalu našeg uronuća,

bit ću zvijezda na pijesku

koja će tražiti tvoj dlan

da mi dah životni udahne..

I nećeš pitati tko sam,

i nećeš gledati mene koja nisam

poljubit ćeš meke usne mojih čekanja

i pretvoriti nas u sve što smo željeli

a tek sada ćemo ostvariti..

Ah,

kako ćemo se voljeti...

Kao dvije male vjeverice

sklupčane u klupko toplo

klupko neraskidivo...

Bit ćemo dvije male

pustinjske lisice,

ti ćeš biti mali princ

pretvoren u  mene

a ja ću dati da me pripitomiš

bez straha od tebe...

Voljet ćemo se kao dva leptira

koja ne znaju za granice neba

i ljudsku ruku

koja možda

njihova krila vreba...

 

Bit ćemo dva mala

kamena anđela

zarobljena na katedrali snova

i smijati se uspavanom Gargoylu

čudovištu nijemom

koji misli

da se ne možemo

u živa bića pretvoriti

i negdje, daleko od svih

zauvijek odlutati...

Pretvorit ćemo se u vukove

zalutati u snijegu, šumi dubokoj

divlje se gristi

a onda

jedno drugom rane lizati...

Zar ljubav poznaje samo slatkoću raja?

Poslije svega,

vratit ćemo se, u luku naše Jedne duše

zatočene u dvije barke

u dva tijela..

Naš otok i nema druge luke..

Tek jedan svjetionik, kojem nitko ne može prići

od hridi uokolo

a opet,

svijetli drugima

da ne zalutaju...

 

I znaš,

briga me, ako ovo nitko ne prepozna kao dio sebe..

Prepoznat će tvoja duša

kada je stih dotakne,

sve će u tebi 

zasjati nekim novim suncem,

ispod kojega ću te ja, kao zamrznuta zemlja

čekati

da me ugriješ

i cvijetne čaške

ponovo mi otvoriš...