Kad se zaustavimo

na rubu kajanja,

i pregledamo sve slike

naših sačuvanih trenutaka

u kojima nismo zaplakali

kad je trebalo,

nego nastavili spavati,

u kojima nismo zagrlili kad je trebalo

jer nismo imali vremena

za samilost,

u kojima smo samo svoje dvorište duše uređivali

i zatvarali vrata susjedu

onom malom,

onom prljavom,

onom tamo koji ništa nema

nego broji zvijezde i ciganči malo ljubavi,

trenutke u kojima smo tijelo svoje na neki oltar

samoljublja stavljali

optočili zidove sebe ogledalima

i ljubovali sa slikom vlastitom,

dok je duša u zapećku ćutila tugu,

ako se zaustavimo na tom rubu kajanja,

krenimo dalje..

Poletjeti u ambis ispod sebe

i bez straha razbiti se na kamenje samo-obzira,

nije li to početak nečeg novog?

Srce glinene ptice

tek tada će

slobodom zakucati..