Kad se nasmije sunce
i probudi zaspale ptice
obasja doline i vrhunce
dotakne svako lice
mi  ..normalni
što zemljom hodamo
ljepotu upijamo svakog trena
sa nama sunce hodi
i

svjetlost i sjena
a oni ..drukčiji
nijemi..slijepi…autistični
naši su anđeli sa jednim krilom
što čuvaju nas i uče
da živimo za danas
i zaboravimo jučer
oni gledaju srcem
u njima sunce noćiva
i ljubav ..sjaji  živa
nama pružaju ruke
 pomoć od nas traže
ali ja mislim ...
mi smo slijepi putnici
a oni su naše anđeoske straže
i kad potekne suza
iz njihovog dječjeg oka
to anđeo milost dijeli
sa neba se smiješi visoka
svi različiti na zemaljskoj stazi
svi jednako vrijedni
tko tu koga podučava i pazi?

Kad se nasmije sunce
nestaju sjene noći
i zvijezde na počinak krenu
zašto još uvijek mi ljudi
nosimo  sa sobom
tu svoju mračnu sjenu?
 sve želimo strpati u kutije
i okovati u lance svojih želja
zar sunce sve jednako ne grije
naše tuge i sva naša veselja?
oni su drukčiji…kažemo tiho
i odmahnemo rukom u neznanju
a svi smo tek jedna nit
u božanskom finom tkanju