Iz dlana čitam prelomljenu liniju srca i pitam se kakva je sudbina zapisana u tim crtama i što to nadonosi Mjesec zakriven jutarnjim oblacima. Blijedi se na nebu kao moje srce u meni. Otisak tvojih riječi pripitomio je neke misli i zarobio ih nevidiljivom paučinom, mekanom kao duša. U ovaj jutarnji čas nema zlatnika od Sunca, tamne spilje su prekrivene vlažnom mahovinom. Nedokučiv mi je pogled u dlan ruke, nepoznate su mi tanke linije što nekud odvode. Ako me zaviju u beskraj i puste me da obučem bijelu haljinu, doći ću pred vjekovni kamen ispod kojeg sam ležala sklupčana kao zmija i gdje si me pronašao od devetog dana prvog datuma na Veliku Gospu. U srcu zatitra plamičak svaki put kad odlutam mislima u te beskrajne dane, odjevena u tvoje riječi i sakrivena tvojim pogledom od svake suze što me želi dostignuti.