Kad bih mogla,iz oceana tvoje duše,izroniti biser moje sedefne tuge,koji se skutrio u školjci,između stijena,sakriven od svih, koji ga žele imati,a samo za tebe ga čuvam..A ti ne želiš i ne osjećaš tugu moju, kao dio sebe..Jer, odvojena si od moga fluidnog sna,i živiš svojim životom sunčanim,iznad površine,daleko u oblacima,hvatajući ptice i leptire, dodirujući vjetar dlanovima svojim,i ljubeći sunce zlatnim usnama svojim...Ne...Nikad moju tugu dodirnuti nećeš, jer, dubine nose zaborav..Iz njih je iznjedrilo tvoje srce,i na talogu dna morskog ostavilo svoje tragove,kojima koračam beskrajno,tražeći otpale zlatne krljušti sa tijela tvoga..Iznad površine,tek nazirem sretan tvoj let..Ja odlazim,tišinom zaogrnuta,i plavim velom,obavijena,u neke nove sutone,čekajući iskru vječnu od Vječnoga, koja se jedina nikada ugasiti neće...