Kad, ponekad, srce osjeti prije glave, buru koja se sprema, ne vjerujem... često...prečesto..
Zaglušujuća buka ne dopušta mi čuti sebe... a tišina boli za uši.. ispire mrak iz mene, mekom krpom briše oči, a oči i dalje slijepe, a uši gluhe, iako isprane kristalnom tišinom..
Milozvučne iskrice podsjećaju me na stvarnost postojanja, dok me vrti oko mene same, glupost vulgaris nakupljena između dva treptaja oka...
I sanjam, snova radi... i sanjam bolje sutra, i sanjam blaženstvo postojanja, a snova ni u snu...
bglavac
irida
edin.kecanovic
