Ka Svjetlu,

ka Svjetlu, moja dušo,

makar ti tama htjela slomiti krila,

makar najosamljenija

u ovom svijetu suza bila...

Ka Svjetlu,

ka Svjetlu leti

iako umorna ponekad zastaneš

bez daha za let

u trenutku ostaneš,

od silnih neimara

koji ti mrežu 

da te zaustave pletu,

svojom željom

da nestaneš

 i zauvijek prestaneš

 o nebu sanjati

 ovako ćađava od zemlje

 kojom ponekad i koračaš

  stisnuta tugama ljudi

 okovana brigama

 zbog njihove ćudi,

 koja

  čas voli

čas mrzi

 čas uzvisi

  čas ponizi...

 Ka Svjetlu,

 dušo,

 iako malena

 kao krijesnica

 na dlanu koji te čeka

 bit ćeš Sunce koje će ljubiti sunce..

Ka Svjetlu, dušo,

satkana od Svjetla

ne osvrći se za

šapatima sumnje..

Tamo te nježnost i zagrljaj

o kojem sanjaš, čeka,

makar ti se činilo

da je to samo ispričana bajka

o zvijezdi

koja je nedostižna

i daleka...