K.Gibran - Pjesma cvijeta

Ja sam riječ koju izgovara Priroda,
Pa je zatim povlači
I krije u dubini svoga srca,
Da bi je ponovo izgovorila.

Pjesma cvijeta

Ja sam zvijezda
Pala sa plavog šatora
Na zeleni sag.
Ja sam kćerka tvari
Što ih zima nosi u utrobi,
Proljeće rađa,
Ljeto uzgaja,
A jesen uspava...
Ja sam poklon zaljubljenih;
Ja sam svadbeni vjenac
I posljednji dar
Što ga život daje smrti.
Ujutro s povjetarcem zajedno
Najavljujem dolazak svjetlosti,
A uveče je sa pticama ispratim.
Idem u korak sa livadama
I ukrašavam ih bojama;
Udišem zrak i opijam ga
Svojim mirisima.
Dok mirno snivam
Gledaju me bezbrojne
Oči noći.
Budim se da posmatram
Jedino, blistavo
Oko dana.
Pijem vino rose,
Slušam raspevane kosove,
Plešem uz lelujave trave.
Uvek naviše gledam
Da svjetlost spoznam,
A sopstvenu sjenku ne opažam.
To je mudrost velika,
Čovjeku zasad nepoznata.