Jutros sam teška srca sišla
sa škarama među svoje ruže.
Stisnula zube i zarezala grane
duboko, tik iznad prvog velikog lista.
Cijeli su grozdovi padali u tišini.
Podrezane grane stršahu nijemo, ali čvrsto.
Bože, hvala ti na spokoju koji dolazi iz iskustva.
Tko bi inače zarezao ?
Tko bi inače dočekao
bujne cvatove nove
koji će šiknuti tamo
gdje je rezom oslobođeno mjesto ?
Jutros sam ljubila svoje prošle i sadašnje ruže,
dok su mi buduće
baršunom milovale
uzdrhtale kapke.