Noć.... obojena bijelim satenom ...pala je kao plašt i zaogrnula me, pokrila me, potopila me.

Dok sam plivala do obala tvoje duše, vjetar je nosio lagane pjesme, koje su se gubile u mirisima noći, ugasio je još zadnju svjetiljku u koridorima hladnoće.

Sa neparnim brojem računam na dobitak u vječnom vibriranju planete i uvijek prelazim mostove, koji spajaju prostorne raspukline urezane na dnevnom svjetlu.

Jutro se objavilo tiho... bez fanfara, iako pod kamenom spava vilinska suza tek probuđena tišinom pahulja i težinom kristala leda.

Tko će mi reći što je na kraju ovog dana?

Granica svjetla i tame nazire se u vatri osmijeha i kad se kamen pomakne na svom dnu, zapjenit će se more preko kojeg lete zaostale ptice, koje nisu stigle odletjeti u jesen.

Sanjam te, na mekanim jastucima polegle zelene trave, budiš se u praskozorje i nasukavaš na obale moje duše.

Jutarnje oči gledaju te, dok s neba padaju davno zaostale pahuljice.

 

http://shadowofsoul.blog.hr

 

http://www.digitalne-knjige.com/varga.php

 

knjiga "Sjena duše", 2003.-2011. ISBN 978-953-7673-60-4