Noć.... obojena bijelim satenom ...pala je kao plašt i zaogrnula me, pokrila me, potopila me.
Dok sam plivala do obala tvoje duše, vjetar je nosio lagane pjesme, koje su se gubile u mirisima noći, ugasio je još zadnju svjetiljku u koridorima hladnoće.
Sa neparnim brojem računam na dobitak u vječnom vibriranju planete i uvijek prelazim mostove, koji spajaju prostorne raspukline urezane na dnevnom svjetlu.
Jutro se objavilo tiho... bez fanfara, iako pod kamenom spava vilinska suza tek probuđena tišinom pahulja i težinom kristala leda.
Tko će mi reći što je na kraju ovog dana?
Granica svjetla i tame nazire se u vatri osmijeha i kad se kamen pomakne na svom dnu, zapjenit će se more preko kojeg lete zaostale ptice, koje nisu stigle odletjeti u jesen.
Sanjam te, na mekanim jastucima polegle zelene trave, budiš se u praskozorje i nasukavaš na obale moje duše.
Jutarnje oči gledaju te, dok s neba padaju davno zaostale pahuljice.
http://www.digitalne-knjige.com/varga.php
knjiga "Sjena duše", 2003.-2011. ISBN 978-953-7673-60-4
bglavac
irida
