Noć, obojena bijelim satenom, pala je kao plašt i zaogrnula me, pokrila me, potopila me. Dok sam plivala do obala tvoje duše, vjetar je nosio lagane pjesme, gubile su se u mirisima noći i ugasio je još onu zadnju svjetiljku u koridorima hladnoće. Sa neparnim brojem računam na dobitak u vječnom vibriranju planete i uvijek prelazim mostove što spajaju prostorne raspukline urezane na dnevnom svjetlu. Jutro se objavilo tiho... bez fanfara, iako pod kamenom spava vilinska suza tek probuđena tišinom pahulja i težinom kristala leda. Tko će mi reći što je na kraju ovog dana? Granica svjetla i tame nazire se u vatri osmijeha i kad se kamen pomakne na svom dnu, zapjenit će se more preko kojeg lete neke zaostale ptice, koje nisu stigle odletjeti u jesen. Sanjam te na mekanim jastucima polegle zelene trave, budiš se u praskozorje i nasukavaš na obale moje duše. Jutarnje oči gledaju te, dok s neba padaju davno zaostale pahuljice.