Trag nam se izgubio u prašini vremena. Ostala su samo sjećanja urezana u naša kamena srca. Ispod kože još uvijek kuca to nemirno srce i zvjezdane kapi prošlosti pretače u gorak kalež gorčine što ga ispijamo svaki dan. Pamtim protekle rijeke svjetlosnih snopova što su nam obasjavale put. Pamtim. Zaboravila sam crte tvog lica. Zaboravila sam. Iako je na usnama osmijeh, misao nema veze s tim i stalno je prisutna u uzdahu hladnog jutra ili maglovite noći. Možda se lomim danima, mjesecima, godinama. Možda. Jesam li se slomila? Nisam. Možda. Zaogrni taj mrak snopovima svjetlosti pa da opet pokazuju putokaze prema drugačijem osjećaju. Možda.

http://shadowofsoul.blog.hr/

http://webstilus.net/zbornik2.pdf