Ipak volim gorku šifru tvog imena. Kako je vrijeme kiša svojom sivom koprenom prekrilo i moje oči, tako nema topline u tom mokrom svijetu. Nema zvjezdanog neba, nema mladog sunca u jutarnjoj vožnji prema istoku. Izgleda da je ovo vrijeme tvoje gorčine prekrilo i moje jutro boje ruže. Još sam uvijek zanesena... prelazim rukom preko čela iza kojeg spavaju tvoje davno izrečene riječi. Ipak volim tu gorku šifru tvog imena koja ima tajni «kod» u mom srcu. Uvijek.... bez dodira ... vidim jasnije, nego prije. Gubim te iz vida, ali ostaješ zaključan negdje u tajnim odajama, gdje ne želim pristupiti. Kad su vrata zatvorena s druge strane, tad nema tajnog «kod»-a za otvaranje i jasan pogled. Znaš da si mi stalno u modi, ne samo ovih dana, već stalno. Najbolji kreator koji te postavio na moj put nestao je, a ti i dalje šećeš kroz kolore mojih vidokruga i ne dozvoljavaš drugom manekenu da donese novo doba.