Još uvijek mogu
kistom svoje duše
sivo platno
nadolazećih trenutnosti
obojati žutim,
i zagrliti ranu jesen života
koja se smiješi
iz prikrajka.
Dijete u meni
vječno je
kao i Stvoritelj
koji me drži
u kolijevci svoga Srca..
Ja slikam žuto.
ali i stvaram zvijezde
kada noć proguta zadnji tračak svjetla
i korak zastane..
Okna i prozore svoje
bojam plavo
ne bi li se sunce moglo sakriti
kada oblaci postanu preteški
i prijeteći
za njegov sjaj..
Moju ružu
magle miluju
a ona je opet rascvjetana
iako kažu
da je vrijeme
da sklopi svoje latice
i preda se zemlji
i vremenu..
Moja brižnost
zagrlila je bezbrižnost
i smjenjuju se
kad se jedna umori.
Obje su moja djeca
i ja ih pratim
putem
kojeg nitko ne može proći
mojim koracima..
irida
bglavac
