Još uvijek
koračam poljima prekrivenih bijelim margaretama
i bojam bijele latice
modrinom zanesenog neba
žuto oko
im ostavljam
od sunca zlatnog
da se suncu zlatnom smiješe...
Još uvijek
kad baršun noći
prekrije sanjive njive
i pospane krovove
gasim sva svjetla
osim onog jednog, malenog
ostavljenog
u prozoru doma
moje duše..
I smiješim se
i plačem
i radujem se
i tugujem
svjesna
da iznad zvijezda
netko ljubi
moju postojanost
i mene potpunu
kakva jesam...