Još jedan se dan polako odmiče....
I prije nego li noći mjesto ustupi
On mene zapita
Ne glasno, da cijeli svijet čuje
Već šapatom , sasvim tiho
Da čuje ga moje srce.
Kako se danas osjećala tvoja duša?
A srce moje glasno uzvrača:
Nebo je bilo tmurno, pred kišu.....
No cvijet što tek iz zemlje izniknu, zamiriše jasno...
Poneka mi briga na dušu je legla
Bila je mala.. ah....sasvim nevažna...
Dan kao i svaki drugi, reko bi netko
Al nije tako....
Bio je pun, prožet iznutra, zlatnim zrakama sunca...