Dok za strasti nisam saznao

u tami sam mrkloj lutao.

Kroz tamu sam svijetlu iskru slijedio,

dok želje svoje nisam uredio.

 

Zatim sam dugo u strasti gorio

i sa željama mnogim sam se borio.

Iz želje jedne niknulo je drugih pet,

uskoro poželjeh i čitav svijet.

 

I baš kad sam u osvajanje krenuo,

pogled na srećnog sam skrenuo.

Ni slutio nisam velike nevolje,

sreo sam sretnog čovjeka bez košulje.

 

Žurio nije, zadovoljan i miran u duši,

pogled na njega sve mi sruši.

Sruši mi želje i silne strasti,

odlučih ponizno pred njega pasti.

 

Sretan ti si. I ja bih tako.

Molim te sretni, reci mi – kako?

Odgovor stiže, jasan i spretan:

„Odbaci želje i bićeš sretan“.

 

I zaista strasti slijediti neću,

gasim sve strasti, jer želim sreću.

Još samo jednu želju slijedim:

„Sretan sa sretnima želim da sjedim“.

 

Imam, eto, još jedan hir,

nemirnoj duši da nađem mir.