Mir... sve što trebam je mir.

Otvaram oči nakon još jednog budnog sna...

U jezeru života - tko sam? što sam? vir!

što vrti te u krug i odnosi... do dna!

 

Možda ponekad i na zmiju sličim,

ali, vjeruj, otrova nema u meni.

Ponekad, poput komarca, bockam i zujim,

al, zapravo, nasličnija sam... ženi!

 

Na postelju od trave spuštam svoje tijelo,

širom otvorenih očiju promatrajuć rodni kraj.

Bože moj, krasno li je tvojih ruku djelo!

Sve savršeno, lijepo, mirno... pravi raj!

 

Do mene, u travi, stoji liska crna,

ona me ptičjoj mudrosti uči,

kako pobjeći od lovaca i puščanih zrna

i odletjeti natrag, prema jugu... kući!

 

Dolje, pod vrbom, u debelom hladu

čeka stara neretvanska trupa...

Dolaziš mi! Čujem serenadu...

Smijem se jer znam... zaplovit ćemo skupa!