Ne žeđa duša moja
kraj jezera hladnog
mračnog
dubokog
gdje život skriven
svoje pute ima
meni nerazumljive.
Trave i šaš,
lopoči krasni
žabe
larve i bube bezimene
konjici vilinski
igru svoju plešu
kao znalci vrsni.
A ja na obali sjedim
privid mira gledam
igru tu
života i smrti
mjene vječne
ushićen
jezerom u ekstazi.
Boris Pecigoš: "Jezero", 2006., akril na platnu, 100 x 50 cm