Probudih se jedne noći kao u jutarnjem pepelu... plava zora me donijela na zgusnute listove zelenih knjiga i vjetrova što su mi prohujali plućima. Bezimena stvorenja lutala su mojim tamnim podzemnim hodnicima i pokrenula razdore prošlih staza gdje sam godinama hodala. Otapaš led zaboden u bijelu površinu mog oka, ostavljaš svjetlosni trag svog glasa u mojoj podsvijesti. Polako mi otvaraš vrata nekog svog života. Pun Mjesec polako se prazni kao što prazniš moju pustoš punoće usijanja srca što ti se daruje u rukavici. Preskočit ćeš tu sjenu, kao zmija ćeš kliznuti do mojih usana i uzeti ih svjesnošću muškarca koji poznaje svoj prostor, zakloniti to Sunce što prži oči i odvući me u sjenu rotiranu točno oko mene…Dozvali smo se za vrijeme punog Mjeseca, u nekim iluzijama, u koje vjeruju samo izgubljene duše...