Kuda da spustim pogled
kad zvijezde
više ne računaju na nas.
I kad mi se opet
gorki san vraća.
A moju riječ prosjak
daruje i tješi.
Kuda da nebo krene
kad je oštar mraz
raskomadao košnicu meda,
pa pčele beskućnice
ne sanjaju više
šareni cvijet.
A noćne slatke rose
više ne jecaju
na tvojim bijelim grudima.
Kuda da se svije
kasni pramen sunca,
oko čijeg srca;
pobožnog i snenog.
I čijeg gutljaj vina
da ispiju tuge.
Kuda da te tražim.
Srcem da ti srce ljubim.
Dok more cvjeta i sanja
kako bereš ruže.
Samo odsječena ruka
što sanja o tijelu
znade kako je mom životu
živjeti bez tebe.
Jesi li očešljana;
blago, uzorito.
Poput sirotice.
To je moja ljubav.
Pruži joj ruke.
Ne pitaj je što je ljubav
i kako se ljubi.
Već očima zaroni
uz obalu mojih usana,
i naučit ćeš što je ljubav.
Naći ćeš tu i zrnce sreće
što stane u suzu.
I nemirnu noć.
I jutro što nas ljubi
i rastavlja.
Naći ćeš na mojim usnama
i trag svojih usana,
koji će ti biti drag s
ve dok budeš osjećala
kako bježiš ispred svojih stopala.