Živa li si moja staričice?

Živ sam i ja Pozdrav lijep od sina

Strujila ti iznad kolibice

Ona čudna večernja modrina

 

Pišu mi da mnogo mi se bojiš

I tuguješ,krišom;da na putu

Zabrinuta za me,često stojiš

U svom trošnom starinskom kaputu

 

Da te često priviđenje muči

Kad se smrači,da te slutnja grabi

Kako netko u krčmi,u tuči

Meni finski nož u srce zabi

 

Nemoj, rođena.Ne strahuj,živ sam

Tebi to od more srce zebe

Takva pijanica ipak nisam

Da bih umro ne vidjevši tebe

 

Još uvijek sam nježan kao prije

i sanjarim jedino o tomu

Da se jednom smirim,i da mi je

Vratiti se našem drobnom domu

 

Vratit ću se kad se iza kuće

Bijeli vrt razgrana i rascvjeta

Samo nemoj da me u svanuće

Budiš kao prije osam ljeta

 

Pusti moje prosanjane sanje

Pusti bol neostvarena žitka

Prerano me izmuči saznanje

Umora i potpuna gubitka

 

I ne uči me da molim.Nemoj!

Nema više povratka u mladost

Samo ti si meni u golemoj

Tuzi svijetla zraka,moja radost

 

Dakle, nemoj više da se bojiš

I tuguješ,nemoj da na putu

Zabrinuta za me često stojiš

U svom trošnom starinskom kaputu