Jesenji prsti prolaznosti
ponovo dodiruju smiraj
moje duše
i mrse mi kosu
čudnim nekim vjetrovima
toplim
a očekivano hladnim..
Ja se sklupčah
u krugovima svoje neprolaznosti
a ona ih briše
silovito
utirući put do mene
svojom ljepotom...
Njen šuškavi pjev
kroz magleni veo
orošenih jutara
njeni mirisi djetinjstva
i slike bezbrižnosti
na koju me podsjeća
da je uvijek uz nju
mogu imati
ma koliko srp Kronosa
pobirao klasje smrtnosti...
Ja pjevam sa Panom
još jednu pjesmu
još jedan hvalospjev naizgled umiranju
a zapravo
novom rađanju koje će doći
poslije zamrznute elegije
svih ovih pojavnosti...
Pejzaži koje gledam
i koje slikam dok je jesen uz mene
bit će sačuvani
u albumu kojeg čuvam
za nove sfere
i nove svjetove
koje ću jednom sama
morati oslikati..
Zato,
Sve što sada gledam
samo je ljepota
i ostat će zauvijek
ljepota...