I ove beskrajne kiše prepune tuge
u mom buđenju
i jedan dan mrtav do besmisla
i jedna ploča što svira monotono
i uvijek ispočetka
i jedno srce napito gorčinom
i zgrčeno u bolu
a nigdje sunca na obzorju
i sve je to jesen
i sve je to umiranje
sa pregršt uvenulih nada
iza sklopljenih vjeđa
u dubokoj ravnodušnosti