Pomalo kopnim,

nisu to još neki znaci,

ali znam,

osjećam,

jesen slutim,

dok zrak je još vreo,

i titra u idili,

sve savršenim jest,

na vrhuncu dana, i doba.

Sjaj na mom licu,

osmijeh predivan,

veselju naizgled kraja nema,

ali osjećam,

sjetu neku koja

kao maglica

skriva se iza mog pogleda,

to jesen

dolazi.

 

Ma nek ovo traje,

želja je moja,

no, znam,

mjena je stalna,

reče nekad netko.

I pokoji list već

žut vidim,

na putu mom gdje leži,

i srsi me neki prođu,

zar jesen tako je strašna!?

Ali što da činim?

Kolo se kreće,

promjenu nosi,

kojoj uteć ne mogu.

 

Mirim se u sebi,

dok ruže u vrtu krasne

mirise svoje još nude,

a dan velik zvijezdama

nebo krade.

Jer, i grana suha,

zemlja pusta

maglom prekrivena,

svoje draži nosi slatke,

u klicu što se sprema,

da u vrijeme pravo

u život opet

bajni krene.

Zato, jeseni moja, dođi!

Boris Pecigoš: Jesen, 2007., akril na platnu, 140 x 70 cm

www.boris-pecigos.com