Jeke

Svatko je samo nalik na svoju ljubav,

pa ako ptica voli ljubav joj ima krila,

ako se vole djeca ljubav je puna stida,

nesretna ljubav nikad ne zna za cjelov ubav,

(daleka čežnja zvijezda uvijek je takva bila),

ako se slijepci vole i ljubav nema vida.

Kad rastopljeno sunce potpuno cvijeće smami

i svaka grana zjenu presretnu suncu pruža

i kad se ljulja lišće u plesovima sreće,

cvijet jedan plane za sve što ostane u tami,

za sve što nije cvalo i nikad cvasti neće,

u jednoj ruži gori beznadno mnoštvo ruča.

Kada nam, ženo, usne u cjelov padnu vreli

tad ljubimo i za nas i ljubimo za one

što s usne nikad nisu ludilo vruće sašli,

u nama susreću se svi što se nisu sreli,

u visibabi jednoj sve druge nijeme zvone,

u jednom maku traju svi drugi prošli zgasli.

Sve što mi šapćeš, ženo, to nije samo naše,

srebrna ptica pjeva za mnoga nijema grla,

netko je mnogo prije pio iz iste čaše,

mnoge je davne stope poslednja stopa strla,

kad zagrle nas tuge, i nepoznate suze

uz ove naše skupa niz lice sporo puze.

Mnoge se davne jeke u jednoj pjesmi spletu

i mnogo toga ima još tu neizrečeno,

u tebi i u meni, u spaljenome ljetu,

i čeka nova usta i nova ljeta, ženo,

taj oganj nismo samo mi užgali u krvi

pa ipak mimo svega mi zauvijek smo prvi.

 

Luko Paljetak