Jednom davno,
voljeli smo
modru ljusku
naših dodira
u neprestanom plesu
jedno oko drugog
doticali buduće svjetove
kroz usne bez usana
ljubili se,
rukama bez ruku
sažimali zvijezde
za nebo
ispod kojeg ćemo se roditi...
Jednom davno,
kada još nije bilo sad
pustinju smo suhu
orosili
daždom naših uzdaha
a onda je zatočili
u maleno staklo vremena,
da ga razbijemo
kada se opet pronađemo...
Jednom davno,
najdraže moje,
kada nikog nije bilo
osim tebe, mene,
i tihog šapta Bitka
nismo imali ime
zvali smo se
SVE...
Jednom davno,
koje je postalo sada
Vrijeme je poraženo
na koljenima
molilo za život..
Mi smo prošli pored njega
ne vidjevši
da uopće postoji
za nas...