Sjedjela je kraj prozora
Sklupčana, u svojim mislima
Kiša je tiho padala
Duša je njena plakala.
Sijeda joj glava klonula
Ruke je sklopila
U sebi, da samo On ćuti može
Ponizno je molila
Svijeća na stolu još je tinjala
Stara je ura na zidu odbrojavala
Svo vrijeme i godine njene
U samoći provedene.
Izbledjele slike na zidu su pričale
O prošlosti jedne familije
Radosna ,nasmijana lica
U zagrljaju roditelja.
Suznim je pogledom još jednom pogledala
Tiho im svima zbogom prošaptala
Svijeća je tada dogorjela
Ona je tiho izdahnula.
Jedna žena, mati
Sa životnom pričom na licu ispisanom
Sama, u svojoj sobi
Kraj prozora koji je na put gledao.
Ako se ikada zapitaš
Što starost ti sutra donosi
Ostavi vrata otvorena
Za nekog slučajnog prolaznika.
Djeca u gnijezdu ostanu
Do svog prvog slobodnog leta
Jednom kada se vinu ka nebu
Ti ostat ćeš sama i čekati.
Možda će vjetar glase donositi
U noćima dugim, bez spokoja.
Možda će kiša suze isprati
Al srce će ipak i dalje plakati.